<	sijeèanj, 2012
P	U	S	È	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Sijeèanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Sijeèanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljaèa 2009 (7)
Sijeèanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve zaèinjeno barem s malo pozitive i idealizma.

Linkovi

kinky

fanny

izvorni život

catwoman

Zona

èistilište

suzette

sunokretaica

blade 777

ziki























klarisshvalospjev gluposti

tièerica

anita

Big Blue

ista kao prije

žubor vode

Samuraj

kizzy

lund
koo

gajo

kengur

nf

kinky

fanny

vierziger

Živjeti svoj život

nisam ja odavde

izvorni život

catwoman

Nihon

primakka

Tko je Bastet?

Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna raèica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više èitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito maèke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teèe, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplaèe. Vjeruje ljudima. Vjeruje u èuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi uèiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Oèarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili buène prostore. Nije optereæena prošlošæu. Pokušava dobro planirati buduænost. Misao vodilja: Carpe diem!

PIPA, SOPA,ACTA... i drugi koji tek slijede

U "najdemokratskijoj" državi svijeta, SAD-u, Senat je pokušao progurati dva nova kontroverzna zakona kojim bi mogao kontrolirati i slobodno cenzurirati širenje informacija preko interneta.
Zvuèno nazvani zakoni, SOPA i PIPA, su službeno trebali sprijeèiti da "sumnjive" stranice ostvaruju prihode, no njihov osnovni cilj je moguænost legalnog i zakonskog gašenja svih stranica koje mogu ugroziti interese vlade i najbogatijih èije su politièari marionete.
Takav providno smišljen scenarij koji bi u stvarnosti oznaèio kraj slobodama interneta, i to ne samo u SAD-u ( SOPA je namijenjen je cenzuriranju internetskih stranica van SAD-a), izazvao je lanèanu reakciju nezadovoljstva i bijesa u cijelom svijetu te podigao na noge milijune ljudi.
Navodno se oko 3 milijuna ljudi pridružilo kampanji za oèuvanje sloboda interneta potpisavši peticiju protiv prijedloga takvog zakona, na tisuæe svakdonevnih poziva blokiralo je telefonske linije zakonodavaca, stotine novinskih èlanaka, milijuni korisnika društvenih mreža, blogeri, èlanovi nevladinih organizacija i udruga... svi oni zajedno su na kraju stjerali Bijelu kuæu i èalnove amerièkog senata u kut prisilivši ih da povuku odluku o donošenju kontroverznih zakona. (A bila je to "veæ gotova stvar" jer neke od najbogatijih amerièkih i svjetskih korporacija željele su zakon na papiru)
No, izgubiti bitku ne znaèi i izgubiti rat To znaju ratnici s obje strane. Zapravo je samo kupljeno vrijeme tijekom kojeg æe svi nastojati ojaèati svoje redove i iznaæi novu borbenu taktiku. Nema dvojbe da se polako rasplamsava dugotrajan i iscrpljujuæ rat o èijem ishodu æe dobrim dijelom ovisiti sudbina buduæeg demokratskog i civilizacijskog drušva u cjelini.
To potvrðuje i èinjenica da prijetnje slobodama interneta stižu iz svih uglova svijeta, pa èak i iz drage i sada bliske nam, EU. Tu se veæ naveliko priprema globalni sporazum o zaštiti intelektualnog vlasništva (tzv. ACTA: Anti-Counterfeiting Trade Agreement). Zakon koji izmeðu redova o zaštiti autorskih prava sakriva Trojanskog konja. Naime, taj sporazum sadrži nekoliko èlanaka koji bi mogli omoguæiti i detaljnu provjeru internetske komunikacije korisnika te tako ugroziti privatnost korisnika kao i njihove osnovne graðanske slobode kao što je, npr,sloboda protoka informacija.
Osim toga, ACTA æe navodno zemljama u razvoju ogranièiti moguænost odabira politike koja najviše odgovara njihovim državnim prioritetima te razvitku gospodarstva.
Potrebno je, dakle, ostati širom otvorenih oèiju i djelovati na sve moguæe naèine. Moramo se organizirati, ukljuèiti, angažirati. Svi smo pozvani sudjelovati u toj borbi jer nas se ona svih jednako tièe.
Danas ništa nije nemoguæe mijenjati i ništa nije unaprijed riješeno. Jer stvara se armija obiènih ljudi koja se organizira i buni. Sve nas je teže ušutkati, dezinformirati ili držati u mraku neznanja. I to je rak rana vladajuæih, jedan od glavnih razloga zbog kojih traže naèin da nas ugase kad god smo preglasni ili preopasni.
A to ne smijemo to dopustiti! Glave u pijesku i neinformiranost su "luksuz" nekog drugog doba, nešto što izravno ugrožava ne samo naše osobne slobode i prava, nego i goli opstanak ove, a možda i svih buduæih generacija.

24.01.2012. u 14:33 sati | 15 Komentara | Print | Link | Na vrh

Hvala, ali NE hvala!

I eto nas, svega nekoliko dana pred povijesnom, sudbonosnom i, sudeæi po našim (iritantno-entuzijastiènim) politièarima, jedinom logiènom odlukom za opstojnost i sretnu buduænost naše male države.
Ali taj nazovi referendum je zapravo izrugivanje nacije, neka vrsta farse u kojoj svi htjeli-nehtjeli sudjelujemo. Jer je, naime, veæ davno potpuno nebitno što "mali" misle i žele!!! Što se vlade, zakonodavaca, politièara i jednog dijela privrednika tièe - dvojbi uopæe nema, Hrvatska je veæ davno zaokružila DA. Naime, zakone veæ davno ureðujemo prema europskim, "velikim gazdama" ponizno ljubimo sveta stopala poslušno kimajuæi na njihove zahtjeve i ucjene, potpisujemo ugovore kojima se odrièemo svoje samostalnosti i slobode za koje smo krvarili prije dvadeset godina, okrenuli smo leða svojim generalima i dopustili povijesni presedan: javno pljuvanje po obramabenom ratu i vojnim operacijama osloboðenja vlastitog teritorija, prodali smo im svoje banke, odrekli se svojih prava u korist stranaca (npr, Talijani nesmetano pustoše dijelove našeg mora i izlovljavaju ribu tamo gdje našim ribarima trebaju posebne dozvole), Slovencima æemo prepustiti cijeli Piranski zaljev na koji imaju "moralno pravo" još od 1945.... a sve to kako bi nas Europski mastodont htio (da, htio!) prihvatiti pa nas onda zakonski kolonizirati i ekspolatirati.
To što smo mala država ne objašnjava našu iskompleksiranost, našu, veæ u gene utkanu, ovisnost o pripadanju veæima, o strahu od vlastite slabosti i nedostatnosti. Država ovakvog geostrateškog položaja, ovakvih prirodnih bogatstava u vodama, plodnoj i još uvijek relativno èistoj zemlji i moru pocupkuje nestrpljivo kao malo dijete i èeka da je netko uzme u naruèje i malo nuna.
"Oni" hoæe da povjerujemo kako nam je neophodan veliki gazda. Njegova šiba da nas utjera u red ( i njegovih oko 100 000 zakona, negdje proèitah!), njegova pamet i novci (u vidu kredita koje treba vratiti - se razme!) pa da se napokon izvuèemo iz septièke jame u koju su nas "oni" i gurnuli. Bit æe onda i standard bolji, ljudi æe dobiti radna mjesta, naši studenti æe moæi studirati po europskim sveuèilištima, poslije æe tražiti posao na europskom tržištu rada, poljoprivrednici i ribari æe dobiti poticaje, iz EU projekata i fondova slijevat æe se rijeke novca, korupciju æemo iskorijeniti, a zakonodavstvo æe biti brzo i uèinkovito.... Tako ide pjesmica!
No, gle èuda, euro nikada niži u odnosu na dolar, sve više država pred bankrotom, èak 9 eurozonskih zemalja pao je rejting... Slovenski ekonomist , dr. Jože Mencinger daje zanimljivu i uznemirjuæu prognozu i kaže da bismo ulaskom u EU u najboljem sluèaju, mogli “preživljavati” kao Maðarska ili Portugal, a u najgorem, sudjelovati u reprizi raspada bivše države ili završiti u totalitarnoj uniji.
Znajmo još i ovo: potencijalni troškovi u sluèaju raspada EU bili bi ogromni (zato je Grèka i odluèila kako je "njezin vrhunski interes" da ipak ostane èlanicom), a ako budemo morali sudjelovati u spašavanju drugih zemalja morat æemo se i dodatno zadužiti kako bismo garantirali dugove drugih zemalja. A što znaèi zadužiti se za druge (Portugal i Grèku) dobro znaju i naši susjedi Slovenci.
"Da, baš je lijepa i poželjna ta Europska unija u kojoj siromašni pomažu siromašnima! Prava socijalistièka utopija, s eurokratima i bankama kao klasom mudrih upravljaèa! Jedva èekam da se što prije ukrcamo!

18.01.2012. u 12:51 sati | 29 Komentara | Print | Link | Na vrh

NOVI ŠPIL U RUKAMA

I tako je, eto, još jedna godina ostala iza mene, veæ gurnuta u ladice sjeæanja kao godina sasvim prosjeèna ili možda ipak .... malo iznadprosjeèna u odnosu na druge.
Oznaèilo ju je jedno novo, lijepo prijateljstvo, povoljna financijska situacija (believe it or not!) i s tim povezane neke mudre investicije, tri putovanja na more, puuno sunca, novoprobuðena strast prema trèanju, investicije u obiteljsko zdravlje, i .....uh, neka nova, mojem temperamentu nepoznata potreba za avanturom, izletom u novo, pa èak i opasno.
Sve u svemu, uvijek kad iza sebe prevalim taj put od 365 dana i zakoraèim u još djevièanski netaknutu godinu, u kojoj je sve još moguæe i ništa nije izvjesno, osjeæam se velièanstveno.
Naime, zadivljuje me ta ideja novog poèetka. Naravno, u stvarnosti rijetko kad možemo u potpunosti podvuæi crtu i stvarno poèeti od nule, ali to nije ni poanta cijele prièe. Poanta je u samom èinu otvaranja jedne nove, snježno-bijele stranice još nepisane godine života.
Što li æe se sve dogoditi? Koga æu sve upoznati? Što li æu sve doživjeti? Hoæe li tu godinu pamtiti za cijeli život? Koje æe prièe poèeti, a koje završiti ovom godinom? Hoæu li biti sretna? .... Naravno, buduæi da su sve karte još u špilu, nemoguæe je makar i naslutiti koje æe od njih sudbina ili pak moja slobodna volja posložiti na stol moje sljedeæe godine života. Isto je i s adutima i jokerima koji skriveni èuèe meðu ostalim kartama i èekaju da budu izvuèeni u ovoj ili onoj partiji životnih okolnosti.
Slièno mora da se osjeæala i Alisa kad je upala u zeèju rupu i tamo otkrila novi èudesni svijet. A kako nije znala koljim bi putem krenula, pitala je maèka koji joj je mudro uzvratio: "Ako ne znaš kamo želiš stiæi, onda je svjedno koji put æeš odabrati".
Ja sreæom, za razliku od Alise, ipak manje-više znam kamo želim stiæi pa mi je utoliko lakše birati puteve. Naravno, sada je idealno vrijeme i za one famozne novogodišnje odluke koje nam daju makar prividnu moæ da možemo zauzdati daljni tijek svog života.
Živo me zanima kako vi o svemu tome razmišljate? I pripadate li u one koji s grimasom na licu razmišljaju o još jednoj potrošenoj godini života više ili pak meðu one koji slave moguænost za novu priliku. Je li ovaj trenutak za vas ispunjen žaljenjem za svime što je prošlo ili ushiæenjem, djetinjim uzbuðenjem pred svime što se tek treba dogoditi? Tugujete li zbog kraja ili se radujete poèetku?
Ako ste tri puta potvrdno odgovorili na prvo pitanje u reèenici, onda ste možda veæ na putu ka depresiji i samosažaljenju. A upravo sada je odlièan trenutak da okrenete ploèu i naoružate se novom dozom optimizma. To nam je svima neophodno. Jer ako naposljetku odluèimo usvojiti filozofiju polupune, umjesto poluprazne èaše, veselit æemo se tom magiènom trenutku novog poèetka na pragu svake nove godine, i bit æe nam puno lakše i zabavnije nositi se s godinama koje prolaze i. naravno, onima koje dolaze.

I ZATO VAM U TO IME OD SVEG SRCA ŽELIM SRETAN NOVI POÈETAK!

03.01.2012. u 17:05 sati | 33 Komentara | Print | Link | Na vrh

O blogu i jednom divnom (blogo)prijateljstvu...

Moj život je stvarno nevjerojatan (a opet, upravo zbog te èinjenice, toliko slièan svim drugima)
Bilo je zamršenih situacija koje su se razriješile nestvarno lako, praktièki same od sebe, a onda s druge strane su se, veæ rješeni problemi i sretni epilozi, znali iznenada izoblièiiti i eskalirati potpuno neoèekivanim komplikacijama.
A tako je bilo i s ljudima - dolazili su i odlazili, slijedeæi neke tajnovite uzorke i puteve, i noseæi sad darove radosti i sreæe, sad kukavièja jaja tuge i razoèarenja.
Kad sam se prije nekoliko godina otisnula u blogerske vode, nisam mogla naslutiti kamo æe me one ponijeti. Poèetni nesigurni zaveslaji uskoro su me odveli na puèinu novih, potpuno nesluæenih moguænosti. Wow!!! Bila sam u prvo vrijeme poput djeteta koje je našlo škrinju sa zakopanim blagom. Širom otvorenih oèiju otvarala sam postove, jedan za drugim, pomiješanih emocija i preplavljena šarenilom i bogatstvom te škrinje.
Najmaštovitiji dizajni, originalni nickovi, nevjerojatne životne prièe, dojmljivi stilovi, prštavi humor, konstruktivne kritike, kreativna rješenja, fotografije koje oduzimaju dah, intima ogoljena do kostiju... Sva ta šarena duga postova i živih ljudi koji su ih pisali, a èijja sam lica samo mogla zamišljati, s vremenom su se pretvorili u slatku ovisnost koja je, uostalom, i jedan od glavnih preduvjeta da netko postane i ostane bloger. Nedostatci nadahnuæa i volje za pisanjem, kraæe i duže apstinencije, povremeni blogopametnjakoviæi, koji bolje od vas znaju o èemu ste htjeli pisati, pa èak i suša komentara... Sve sam to prošla, a ipak sam još tu.
To je dijelom i zbog toga što sam imala sreæe iskoraèiti iz virtualnog kruga komunikacije (slièno kao što lik iz crtiæa iskoraèuje iz televizora u dnevni boravak) i upoznati neke žive ljude, stvarne ljude od mesa i kostiju.
Poèelo je s njezinim prvim komentarima koji su me dojmili pronicljivošæu i vrckavošæu. Obostrane posjete i komentari postali su pravilo puno prije no što smo jednog dana sasvim sluèajno (izgleda da ne mogu pobjeæi toj rijeèi) saznale da živimo u istom gradu. (!!!). Nakon toga je sve bio samo logièan slijed.
Naše prve kavice (zvale smo ih hedonistièke: sa šlagom, èokoladnim preljevom i kikirikijem) uz neobavezno èavrljanje prerasle su s vremenom u intimne razgovore dviju prijateljica. Uživamo sve èešæe i redovitije u tom dijeljenju svojih tajni, u prièama o vlastitim planovima, strahovima i ludostima... Negdje putem spontano smo otpustile koènice i jednostavno se predale užitku našeg druženja. I dok su nas sliènosti fascinirale, razlièitosti su bile poput zaèina bez kojega bi u svemu tome "falilo ono nešto".
I tako sam, eto, putujuæi bespuæima stotina i stotina blogerskih stranica, nabasala upravo na njenu. Klupko se dalje samo odmatalo. Bez plana i bez namjere. Jednostavno se zakoturalno, a mi nismo mogle ništa drugo nego potrèati za njim.
Da, život nas svako-malo zaskoèi iznenaðenjem. A izlet u blogosferu je za mene bio i jest jedno prelijepo iznenaðenje zapakovano u šarenu poklon-kutiju èije èari, nadam se, još uvijek nisam ni približno dokuèila.

Ovaj post posveæujem mojoj dragoj Kinky , svim svojim dragim blogoprijateljima s kojima se redovito èitam (ili s kojima sam se èitala), kao i svima onima s kojima æu prije ili kasnije tek ukrižati svoje puteve.

10.12.2011. u 14:32 sati | 23 Komentara | Print | Link | Na vrh

Više od rijeèi

Kad su me smišni Obadzo i mudri sensei, Mushin, "isprovocirali" svojim kritikama o mojoj blogerskoj inertnosti, bilo je to kao da su mi bacili rukavicu u lice i izazvali me na dvoboj. Nakon toga mi nije preostalo drugo nego stati u obranu svoje okrnjene èasti i prihvatiti se èim prije tipkovnice. I eto me sad usred prièe koja æe dokazati da ova vaša blogofrendica nije zapala u zimski san, nego da je itekako mrdala guzom (da se poslužim slikovitim Obadzoovim izrazom, koji, kako æete saznati u nastavku, zapravo uopæe nije metaforièki!)
No, idemo redom!
Sjeæate li se mojeg posta o stogodišnjaku-maratoncu i mojih komentara o snazi i nadahnuæu koje možemo crpiti iz takvih nepobjedivih Prometeja... E, pa, èast mi je izvijestiti vas da je taj post za mene bio više od obiènog niza lijepih rijeèi i floskula nabijenih duhovnim pozitivizmom. Vjerovali ili ne, on je za mene bio akcija, nakon koje je uslijedila i reakcija. I to vrlo konkretna, toliko konkretna da me potaknula na povratak u trkaèke vode! Da, da... nakon više od 20 godina apstinencije od joggerskih staza, odluèila sam upustiti se u rizik da mi trkaèka ambicija potraje do prve ozbiljne upale mišiæa. I premda sam oduvijek u sportu, a time i u jako dobroj fizièkoj kondiciji, poèetci su, kao valjda i svi drugi, bili teški, pa èak i bolni. Naime, entuzijastièki ponešena uspješno (i relativno lagano) pretrèanim kilometrima u prva dva tjedna, oglušila sam se o signale koje mi je upuæivalo moje umorno tijelo. I tako se dogodilo da je lanac naposljetku puknuo, a gdje drugdje nego na najslabijoj karici, u mojem sluèaju, na koljenu.
E, sada sam se tek našla u nezavidnoj situaciji jer povreda (koja se btw još naziva i patelofemoralni bolni sindrom) je mogla poslužiti kao idealni izgovor za trenutni prestanak s daljnim avanturama tog tipa.
No, to se ipak nije dogodilo! Iz jednostavnog razloga što sam u meðuvremenu postala ovisna. Sad vas vidim gdje se smješkate ispod brka i mislite si: Moš mislit! Postala je ovisna o trèanju!"
Ali da, upravo to se i dogodilo. Postala sam ovisna o toj predivnoj joggerskoj stazi (jedinstavena u Hrvatskoj) koja lijeno migolji uz Dravu, o svježem zraku, tišini, psiho-fizièkom zadovoljstvu koje osjeæam nakon pretrèanih dionica.... Ukratko, baš sam se navukla! I dok se "normalni" ljudi navuku na cigarete, piæe, ne daj bože, drogu, ja, ja sam se navukla na trèanje.
I tako sam se nakon jednotjedne pauze, kakvog-takvog mirovanja, strpljive terapije deep reelifom i ledom, vratila na stazu èim prije sam mogla. Najprije lagana šetnja, pa rekreativna, pa rastrèavanje na kraæe dionice, pa lagano rekreativno trèanje na 2-3 km... I premda koljeno još uvijek nije potpuno u redu (npr. još uvijek ne mogu èuènuti), bolova i nelagode više nema, pa se nadam uskoro dosegnuti staru kilometražu.
U tome mi definitivno u prilog ne idu ovi kontinentalni minusi i oštar zrak koji para grlo i pluæa èim se malo zadišete (a ne volim trèati sa šalom ispred usta!), kao ni magle, neprovidne zavjese, koje vidokrug smanje na 30-ak metara. Ali ne dam se, kad je vrijeme protiv mene, ja sam protiv njega. I onda odradim trening kod kuæe ili oko kuæe gdje su magle uvijek manje, a temperature veæe.
Obzirom da znam da je uvijek dobro u glavi imati cilj koji se želi dosegnuti, i ja sam odluèila zacrtati si nešto. Za poèetak Novogodišnja utrka oko mostova (cca 3, 2 km). Te kilometre veæ imam u nogama, sad još da ih dobijem i u koljenima...
No, mislim da je to sasvim realno. Jer vremena još ima, a nadam se da ni volje neæe usfaliti. Uz uvjet da vrijeme koliko-toliko posluži, vaša maèkolika Bastet æe s lakoæom i posebnim užitkom pretrèati tu dionicu zajedno sa stotinama Osjeèana, entuzijasta koji novogodišnji mamurluk radije lijeèe svježim zrakom, nego kauèom i daljnskim.
Eto, toliko za sada od ove vaše "lijene, inertne" Cica-mace!

P.S. Fotke sa staze i okruženja snimljene su za zelenijih, toplijih dana. Sada ih se prisjeæam sa sjetom.

23.11.2011. u 10:38 sati | 25 Komentara | Print | Link | Na vrh

Sluèaj ili sudbina?

Tko bi znao je li to bio sluèaj ili sudbina...
da su se zatekli na istom mjestu i u isto vrijeme,
da su se uopæe ugledali,
da su im se "kemija i fizika" savršeno poklopile
da su se nekoliko dana kasnije opet zatekli na istom mjestu u isto vrijeme,
da im je prvi razgovor bio kao stoti,
da su saznali da nose isto prezime,
da žive nekoliko stotina metara jedno od drugog,
da dijele mnoge zajednièke interese,
da su oboje sada slobodni i da mogu zapoèeti novu vezu....
Da, stvarno! Kakva èudesna konstelacija zvijezda je dovela ovo dvoje mladih ljudi jedno drugome? Ili je samo rijeè o zbiru koincidencija, o dogaðajima koji su se potpuno sluèajno, nasumièno, onako ruletski, nanizale jedan za drugim? Ili su možda na razvoj ovih dogaðaja (na neki naèin) sami utjecali - svojom voljom, svojim odlukama?
Što god mislili i u što god vjerovali, ostaje èinjenica da nas život nikada ne prestaje iznenaðivati svojim èarobnim i nepredvidljvim tkanjem, svojim epizodama koje nam nenadano i najèešæe nepredvidivo donose katkada sreæu i smijeh, a katkada nesreæu i suze. Da, da, ta juha života ima uvijek drugèiji i novi okus.
I kad se osvrnem unatrag na godine koje su prošle i na sve što su iznjedrile, osjetim beskrajnu zahvalnost. Kad, pak, pomislim na sve godine koje me još èekaju, preplavi me djetinje uzbuðenje i beskrajno povjerenje u sve one pustolovine koje me još èekaju. I tada mi zapravo postane potpuno nevažno hoæe li ih pisati sluèaj ili moja sudina unaprijed zapisana i zapeèaæena u tajnovitim zvjezdanim konstelacijama.
Imam povjerenja!

01.11.2011. u 18:58 sati | 25 Komentara | Print | Link | Na vrh

Bogu hvala, i to je vijest!

Stogodišnji starac, nakon što izgubi svoju obitelj u 89. godini, poène se baviti trèanjem. Obori svjetske rekorde u 8 trkaèkih disciplina, a sada planira oboriti i svjetski rekord za najstarijeg maratonca na utrci u Torontu.
Eto, katkada i ovakva informacija postane vijest (makar i na kraju dnevnika!) i zapliva u moru vijesti prepunih ratova, kriminala, kriza, korupcije, pedofilije, recesije....
Da, bogu hvala, i to je vijest! I to kakva! Mogla je ona po svojoj važnosti biti i udarna vijest, objavljena odmah na samom poèetku! Jer za razliku od svih drugih koje svakodnevno slušamo, ova vijest je imala potencijal da nas neèemu nauèi ili, možda podsjeti. Na što? pa na èinjenicu da je svaki èovjek onoliko jak koliko to želi biti. Da sam sebi postavlja granice. Da svojom voljom može bitno mijenjati okolnosti. Da može odluèivati o tome koliko je sretan ili nesretan, slab ili jak... Zvuèi li to doista tako ludo – da je vijest o stogodišnjem starcu koji odluèuje srušiti maratonski (deveti po redu trkaèki) rekord? Da, priznajem teška srca da to zvuèi jako nerealno, gotovo utopistièki. Barem u vremenu i prostoru u kojem trenutno živimo.
A bilo bi jako korisno za nas "zdrave" da èešæe èujemo za ljude koji probijaju granice moguæeg, invalide koji trèe s protezama na nogama zajedno sa "zdravim" trkaèima na svjetskim atletskim mitinzima, slijepe književnike, gluhe glazbenike, umjetnike koji stvaraju bez ruku... Tako bismo se možda manje sažaljevali i rjeðe za sebe tražili izgovore zbog kojih nešto ne uspijevamo ili ne stižemo. U sebi, prije nego van sebe, tražili bi izvore motivacije i inspiracije zahvaljujuæi kojima bi mogli ostvariti puno više svojeg (uglavnom neiskorištenog) potencijala. I kako se èovjek samo zastidi zbog svojeg odustajanja, kukavièluka i neodluènosti kad shvati da tu negdje oko nas žive ljudi koji itekako hoæe i mogu. Letaèi potkresanih krila.
Podsjetimo se da je èovjek jedini od svih drugih živih sustanara na Zemlji koji je blagoslovljen darom slobodne volje, kreativnosti i duhovnosti. Zahvaljujuæi tome on jedini može utjecati i mijenjati okolonosti svog života, umjesto da one nemilosrdno utjeèu i mijenjaju njega. A što je od toga utješnije znati u ova teška i bremenita vremena?! Ma, ništa nije nepovratno izgubljeno, propalo, uzaludno, sve dok èovjek sam u sebi ne potpiše bezuvjetnu kapitualciju. Èesto i bez bez borbe. Onako sjedeæi zavaljen u fotelji.

Helen Keller je slavnija od Napoleona; Napoleon je pokušao osvojiti svijet silom oružja, ali nije uspio, Helen je pokušala osvojiti svijet snagom svog uma - i uspjela je. Pobijeda koju je izvojevala nad vlastitom gluhoæom i sljepoæom daleko je slavnija i veæa pobjeda od one Aleksandra Velikog, jednostavno zato što ima trajne implikacije na ljude koji su živjeli u njeno vrijeme i sve one koji æe živjeti nakon nje.

15.10.2011. u 20:10 sati | 15 Komentara | Print | Link | Na vrh

Polje - must read knjiga

Ovaj post je, premda na prvi pogled tematski i sadržajno bitno drugèiji od prethodnog, zapravo njegov logièni nastavak i produžetak.


Ukoliko ste moj prethodni post o Sindromu probuðene generacije èitali skeptièno odmahujuæi glavom, tada Vas molim: „Svakako proèitajte knjigu „Polje“! . Ako su, pak, moje teze samo utvrdile Vaša uvjerenja o karizmatiènosti doba u kojem živimo, onda mi opet ne preostaje drugo nego da Vam poruèim: „Svakako proèitajte knjigu „Polje“!
Naime, ovaj must read plod je dugogodišnje suradnje autorice, inaèe svjetski poznate novinarke Lynn McTaggart, s brojnim suvremenim znanstvenicima i sinteza svega onoga o èemu govore njihova revolucionarna (danas sve manje „heretièka“) otkriæa.
Smjelo æu ustvrditi da bi ono što æete iz knjige saznati moglo presudno djelovati na tijek, percepciju i smisao vaših daljnjih života.
Knjiga navodi opise radova, eksperimenata i otkriæa, primjerice astronauta i fizièara Edgara Mitchela,Waltera Schempa, sveuèilišnog profesora matematike, Karla Pribrama,
poznatog neurofiziologa, Stuarta Hameroffa, fizièara Fritza-Alberta Poppa, kvantnih fizièara, David Bohma, Hala Puthoffa, Jacquesa Benvenistea, Charlesa Tarta, i mnogih drugih.
Svi ti avangardni i zapaženi znastvenici došli su do istog otkiræa, odnosno do spoznaje o postojanju tzv. Polja nulte toèke za koji se pretpostavilo da je temelj na kome sve poèiva. To Polje je ona krajnja stvarnost iz koje sve proizlazi i u koju se sve vraæa.
Zbog objelodanjivanja svojih rezultata o postojanju Polja neki su od ovih znanstvenika izgubili karijere i (oèekivano?) se izvrgli javnom ruglu i ismijavanju.
No što se drugo i moglo oèekivati od civilizacije koja svoj svjetonazor i znanost veæ stoljeæima gradi na krutoj, unaprijed zadanoj i uvijek predvidljivoj mehanicistièkoj (Newtnovoj) fizici i trodimenzionalnom svijetu sazdanom od materije? Prema tim uvjerenjima svemir nalikuje statièkom i predvidljivom satnom mehanizmu, a tijelo i duh su potpuno odvojeni i nièim povezani. Èovjekov je, pak život sluèajan proizvod evolucijske kaše, a njegov opstanak kao vrste gotovo iskljuèivo ovisi o njegovim genetskim i fizièkim predispozicijama. Kao rezultat toga prezreli smo i osumnjièili postojanje duha i duše, te odbacili postojanje nevidljivih svjetova. Zlatno tele kojem se veæ stoljeæima klanjamo i molimo stvoreno je od materijalnog, nacionalnog, stranaèkog, mjerljivog, dokazivog, opipljivog, profitabilnog... Posljedièno tome, ljudi su živjeli (žive) u kroniènom strahu i stresu da æe ostati bez svojih materijalnih steèevina i zbog toga smo svoja tijela i države odluèili zaštiti granicama. Obrazovanje nam je poput mrtvog papagaja, a kultura je okovani Prometej...

A što tvrde gore spomenuti znanstvenici novog doba?
Oni kažu:
Energija nulte toèke je u stvari naša vlastita kolektivna svijest, a mi, ljudi, svojom svješæu stvaramo fizièki svijet iz te energije. Svijest je, dakle, uzrok, a ne posljedica stvarnosti u kojoj živimo.
Materija je nestvarna i zapravo ne postoji. Energija/svijest je jedina stvarnost.
Dr Amit Goswami, fizièar teorijske fizike i od 1968. predavaè na Institutu za teorijsku fiziku Univerziteta u Oregonu, autor je knjige "Samo-svijestan svemir (The self-aware universe) u kojoj tvrdi da je svijest temelj svog postojanja i da ona oblikuje fizikalno.
Po prvi put u pisanoj ljudskoj povijesti susreæemo se s pojavom tzv. Ujedinjene teorije svega (Unified Theory Of Everything) koja tvori most izmeðu fizièkog svemira i naše svijesti, i koja objedinjuje znanost i duhovnost dokazujuæi da je svjesna energija uzrok sveg stvaranja.
Ako je sve to, dakle, istina, onda mi kao svjesna biæa imamo presudnu ulogu u oblikovanju svoje sudbine i sudbine svijeta u kojem živimo. Ako smo se upravo poèeli buditi iz ovog višestoljetnog narkotièkog sna, onda nije èudo što sve èešæe i sve tvrdoglavije odbijamo „rješenja“ koja nam nudi suvremena politika, obrazovanje, medicina (farmacija), potrošaèki orijentirano društvo... Zbog toga sve žešæe prosvjedujemo, sve drskije odbijamo poslušnost, i sve glasnije vapimo za životom i društvom koji æe se poèeti graditi na Novim (a zapravo Starim) Istinama o èovjeku i Kreativnoj Moæi svijesti.
Zato volim vjerovati (zvuèalo ovo ma kako utopistièno!) da smo unatoè svom stresu, ratovima, recesijama, tragedijama i zlima koji nas okružuju i definiraju, pioniri Novog doba i preteèe Nove svijesti koju æemo ostaviti u nasljeðe svojoj djeci i unucima. Knjige kao što su Polje predstavljaju neprocjenjiv doprinos toj i takvoj buduænosti.

04.10.2011. u 15:35 sati | 22 Komentara | Print | Link | Na vrh

Dobro vam jutro, generacijo!

Znate li /sjeæate li se kako su ljudi živjeli prije "samo" 30 godina?
Bio je to život bez:
mobitela, bežiènih telefona,
PC-a , laptopa (interneta, e-mailova)
igraæih konzola,
kablovske tv (i 40 razlitèith programa),
cinestar i 3D kina,
pampersica
hyppo kašica
mikrovalki,
multipraktika,
pauka za odvoz nepropisno parkiranih vozila
mamografije,
javnih bilježnika,
McDonaldsa,
klima ureðaja (u domovima i automobilima),,
trgovaèkih centara,
digitalnih fotoaparata,
mp3/mp4 glazbe,
(obiène i mineralne) vode u plastiènim bocama,
sokova i piva u limenkama,
vijagre,
tangi,
elektriènih depilatora,
dopunskog zdravstvenog osiguranja,
solarija,
djece koju su nazivali hiperaktivnom,
ozonskih rupa,
ptièje/svinjske gripe,
gelova za tuširanje,
zaštitinih jastuka u automobilima,
umjetnih noktiju,vodootpornih maskara,
žvaka i èokolada bez šeæera,...

Živjeli smo sporije, prirodnije, socijalnije. Djeca iz ulice su se znala igrati: fantoma, školice, lastiša skrivaèa, žace, Crvene kraljice.... Trgovine su radile do 8, subotom do 12. U nedjelju se više nigdje ništa nije moglo kupiti. Tada se išlo na izlet u prirodu, primjerice u Topolik, gdje su ljudi na otvorenom roštiljali, igrali balote ili badminton. Od sunca se nismo skrivali.
Iza 12 h, završavao je program na tv. Povræe, sir i vrhnje smo kupovali na tržnici. Od seljaka koji su tada smjeli raditi na crno. Talijansko grožðe i kineski èešnjak su bili nepoznanice. Ljeti smo osvježenje tražili u Ledinoj Snjeguljici ili kornetu. Svinjska mast je tada bila još neškodljiva. A nismo se bojali ni margarina. Ne, živjeli smo u opojnoj izmgalici neznanja, nesvjesni politièkih, farmacetuskih i inih zavjera, aditiva, bojila, transmasnoæa ili konezrvansa u hrani.
Uèitelje nismo povlaèili po novinama, a lijeènicima smo vjerovali i nisu morali odgovarati na sudu zbog pogreške ili šunke koju im je donijela zahvalna kumica sa sela.
Grožðe je imalo okus po grožðu, a rajèica, paprika i jagode nisu bili dostupni u trgovinama cijele godine.
Ljudi su se još uvijek nadali boljoj buduænosti i širom otvorenih oèiju slušali o novim tehnološkim dostignuæima:" Wow, još æe jednog dana kompjuter stati na stol i letit æemo u svemir kao turisti!"
Meðutim, èuda koja su slijedila znaèila su samo nove muke po ljudima. Jesu li ispunila obeæanja o ispunjenju i sreæi? Teško, jer danas su svi manje-više skeptièni, oprezni, nepovjrljivi, uplašeni, zbunjeni, nesigurni....Uza sve tehnološke" blagodati i olakšice" koje nam je iznjedrio ovaj niz od 30-ak godina, èovjek i dalje ne zna ostvariti sreæu i zdravlje. U meðuvremenu nam je jedino postalo jasno to da ne postoje instant rješenja, iskreni politièari i dobronamjerni farmaceuti. Jer maske padaju jedna za drugom. A iluzija je sve manje.
E, baš u tome i jest karizma naše generacije: u tom valu globalnog buðenja svijesti, u okretanju ka istinama koje pronalazimo unutar nas samih, u povratku jednostavnome, u spoznaji da možemo nadjaèati pandemiju konzumerstva te u sumnji bez koje nema mudrosti.
Naša generacija je nauèila dvojiti. I u zametku njezine probuðene svjesti poèivaju promjene bez kojih èovjeèanstvo kao vrsta ne bi imalo sigurnu buduænost.
Obnovljivi izvori energije, organski uzgojena hrana, prirodni lijekovi, alterantivna medicina, ekologija, svjetski pokreti za zaštitu šuma i ugroženog živog svijeta, sve glasnije NE nuklearkama, antiglobalistièki pokreti, obznanjene afere i zavjere u Wikileaksu, globalni prosvjedi studenata u Europi i svijetu, prva suðenja bivšim premijerima (u Hrvatskoj i Francuskoj, za primjer), tisuæe isfrustriranih ljudi na ulicama Grèke i Italije.... prilièno su siguran nagovještaj globalnog, simultanog buðenja èovjeèanstva iz višestoljetne hibernacije svijesti.
I tako mi, u svjetlu navedene pretpostavke, na kraju ne preostaje drugo nego da vas umjesto s "Do èitanja!", pozdravim s: "Dobro vam jutro, ljudi!!!"

14.09.2011. u 20:14 sati | 20 Komentara | Print | Link | Na vrh

Osmijeh koji se nije smio dogoditi

(Nazovimo) M. ima 18 godina i ne razlikuje se ni po èemu od drugih mladih ljudi: pun je života, voli izlaziti s prijateljima, zabavljati se, katkada, naravno i malo se ludirati...
Prije nekoliko dana izašao je sa svoja dva prijatelja u jedan od lokalnih kafiæa u dobro nam znanoj Tvrði (stara jezgra grada). Kasnoljetna veèer, meka i topla, izmamila ih je naposljetku van. Sjeli su na trg, na klupe ispod krošnje stabla koje je nudilo malo dobrodošle svježine. U jednom trenutku se pojavio. Lik koji je tumarao od klupe do klupe i izgledao pomalo komièno u tom svom kretanju koje je više nalikovalo posrtanju, nego hodanju. M. ga je ugledao i nasmiješio se. Bez ikakve primisli, onako mehanièki, nesvjesno, zbog prizora koji se odvijao pred njegovim oèima. Spodoba se iz sjene odmah ukazala pred njim. Pogledala ga s divljim izrazom u oèima i zarežala: "Šta se ti smiješ koju p.... m....?!"
E sad, obzirom da M. nije od onih kojima adrenalin navali u šake i koji odmah skaèu u obranu svoje povrijeðene muške èasti, samo je promrmljao:" Ništa." te pomirljivo spustio pogled, vjerojatno kako bi smirio agresivca i izbjegao tuèu. Iste sekunde nakon toga, jedva svjestan noge i strahovitog udarca koji ga je zbacio s klupe na zemlju, u šoku briše krv koja mu se cijedi iz usta. Ne osjeæa bol. Samo neku èudnu dezorijentiranost u izmaglici koje èuje svojeg prijatelja koji uspanièeno zove hitnu pomoæ. Sljedeæe jutro M. je ugledao nateèene i podlivene krvlju cijele lijeve strane lica. Ne može prièati od bolova. Ni piti, a kamo li jesti. Ugovorena je hitna operacija èeljusti koja je slomljena na dva mjesta tako da sada praktièki visi na licu. Ugradili su mu ploèice, doživotni spomen na jedan osmijeh koji se nije smio dogoditi. Postavljen je fiksator za èeljust. I prikopèan je na infuziju koja æe ga sljedeæa 3-4 tjedna hraniti, pojiti i ublažavati mu bolove. Nakon toga, slijede dugi tjedni oporavka. A juèer je trebao biti u školi, on, buduæi maturant.
Policija je zaprimila dojavu o zvijeri koja ga je teško ozlijedila. Na osnovi svjedoèenja njegovih prijatelja, pokušavaju uhvatiti životinju u ljudskoj koži. Hoæe li uspjeti? I kako æe ga uopæe kazniti? S tri mjeseca uvjetnog s psihoterapijom? Jer, naime, rijeè je o mlaðoj punoljetnoj osobi.
Prisjetimo se za trenutak onih èiji su mladost i životi tako bešæutno i besmisleno ukradeni. Luke Ritza, ili onog mladiæa kojeg su na smrt pretukli na cesti nedaleko njegove kuæe jer je nosio "iritantnu frizuru", ili pak onog 15.-godišnjeg djeèaka iz Vinkovaca kojeg su nogama zatukli neki klinci na putu iz škole... I što smo uèinili? Kako smo kaznili male zlikovce? U kakve odrasle osobe æe se jednog dana pretvoriti? Kakvu smo poruku poslali njima i ostalim golobradim siledžijama?
Žrtve su, što se države tièe, možda samo dio mraène statistike o eksponencijalnom porastu nasilja meðu tinejðerima. Tako je i M. za mnoge samo jedan od mnogih. Deèko iz susjedstva o kojem smo èitali u crnoj kronici. "Samo" netko tko jednostavno nije imao sreæe. Ali za mene on to sigurno nije, jer M..., M.je sin moje prijateljice.

06.09.2011. u 10:26 sati | 18 Komentara | Print | Link | Na vrh